08/05/2024
Najviše si u životu izgubila kada si folirala da si dobro.
A to nisi bila...
Da si srećna, prepuna ljubavi, zadovoljna sobom...
A to nisi bila...
Kada si skrivala ono što stvarno osjećaš da ne bih pala u očima drugih.
Da ne bih izgledala smiješno, jadno, nebitno...
Ljudi oko tebe nisu ni bili svjesni kroz šta sve prolaziš.
Koliko si bila gladna ljubavi, pažnje, topline, nježnosti...
Gladna onih, duši i srcu, najpotrebnijih reči.
Skrivala si svoja prava stanja i osjećaje, samo da ne bih hranila sujete drugih.
I da ne bi davala na značaju njihovim komentarima, savjetima, nepotrebnom pritisku...
Zato što, kada kažeš da si sretna, kao da se ogradiš od njihovog miješanja u sve tvoje...
Međutim, to predstavljanje da si mnogo bolje nego što jesi, dosta košta...
Ne zato što lažeš druge, već sebe.
A i nisi opuštena, zato što moraš da paziš kako se ponašaš i govoriš, da bi održala onu savršenu sliku koju si stvorila o sebi...
Kada si u stanju sve da kažeš, onda si rasterećena i briga te...
Stvarno, sretnim ljudima je svejedno šta će ko da kaže.
Ja ti jesi bila...
Ali ne uvijek...
I u tim trenucima kada su drugi bili najpotrebniji,
bila si sama...
Prokleto sama...
Očajno sama...
Beskrajno sama...
Uz drugoga bi sve bilo lakše i ljepše,
ali nisi htela da padaš u očima tih drugih...
Da te ne bi otpisali, proglasili slabom.
Otuda takvo suosjećanje u tebi...
Zato što ga nisi dobijala kada ti je bilo najteže.
Otuda takva bol...
Zato što nisi imala sa kim da je podijeliš... Kada je boljelo...
I kada boli...
Sve možeš da priznaš o sebi, sve se prašta...
Osim da si nesretna...
Nesigurna...
Neostvarena...
Zato se slavi i raduje sa drugima,
a pati u samoći.
Zato se o lijepom priča na sav glas,
a ono drugo samo odabranima...
Možda i nikome...
…ali, meni jesi…